ponedjeljak, 3. listopada 2011.

KO JE SLOBODAN ĐUROVIĆ?

Ovo pišem za primjer kako netreba pisati jer sve što tu piše je jedna velika laž. Slobodan Boba Đurović je moj drug i brat Boba je veliki čovjek, veliki patriot. Puno sam od njega naučio. Boba, drži se i nedaj smradovima da te slome.

Mario 

http://www.hrt.hr/index.php?id=48&tx_ttnews%5Btt_news%5D=75274&cHash=dee31d49de 
http://www.tportal.hr/vijesti/crnakronika/70742/durovic-dao-10-000-eura-Matanicevoj-majci.html  


Đurović, rodom iz Bara, 29. listopada /oktobra/, prema nalogu Sretena Jocića - Joce Amsterdama, trebao je prebaciti Roberta Matanića s lažnim dokumentima iz Zagreba u Srbiju. Neposredno prije odlaska u Zagreb Đurović se sastao s Jocićem, ali nije poznato s kakvom porukom za Matanića, piše Blic. Hrvatska policija ušla je u trag telefonskom kontaktu Matanića i Milenka Kuzmanovića, vozača koji ga je s Đurovićem trebao prebaciti u Srbiju.Bivši vojni obavještajac Slobodan Đurović zvani Kardinal godinama je najbliži suradnik Sretena Jocića, iako do sada nije spominjan u srbijanskoj javnosti. Đurović je vrlo tajanstvena osoba. Bio je vojni pilot, ali i suradnik Obaveštajne službe VJ do sredine osamdesetih godina, izjavio je izvor "Blica" i istaknuo da je Đurović tada jednostavno nestao.

Iz Zadra je prebjegao u Italiju, gdje je živio godinama, a neko vrijeme i u Francuskoj. Ondje je stekao enormno bogatstvo, a devedesetih godina počeo je surađivati s Jocićem i postao njegov glavni suradnik, kaže izvor "Blica". U isto je vrijeme Đurović surađivao i s Robertom Matanićem, ali njihova povezanost nikada nije dokazana.

Milenko Kuzmanović zvani Kojot iz Sremskih Karlovaca, prema tvrdnjama srbijanskih medija, održavao je veze s ravnogorskim četničkim pokretom. Na Ravnoj gori bio je navodno i u svibnju ove godine.

Joca spreman dati izjavu

Prozivana srpska veza u slučaju Pukanić, Sreten Jocić zvan Joca Amsterdam, bivši obavještajac, odazvat će se pozivu da da izjavu u vezi s ubojstvom Ive Pukanića ako takav poziv dobije, potvrdio je za beogradski B92 njegov odvjetnik Zdenko Tomanović.

Dodao je kako njegova branjenika dosad nije pozvao na očitovanje ni hrvatski ni srbijanski državni tužitelj. Tomanović također ističe da Joca Amsterdam nije umiješan u Pukanićevu likvidaciju, da za to postoje dokazi, a prozivanje njegova branjenika smatra medijskom orkestracijom. Inače Zdenko Tomanović je bio pravni savjetnik obrane Slobodana Miloševića, te odvjetnik obitelji Milošević

nedjelja, 2. listopada 2011.

Knele - jedan i jedini


Aleksandar Knežević je rođen 1971. godine u porodici Vladanke i Dušana Kneževića kao prvo dete. U osnovnoj školi je bio odličan đak, kada je imao dvanaest godine jedva je preživeo penacilinski šok a pet godina kasnije je zbog svog mladalačkog revolta sevnuo blic fotoaparata u oko i gotovo oslepeo. Na Voždovcu je bio poznat kao sportista i vatreni navijač Crvene zvezde. Početkom devedesetih godina upoznaje najpoznatijeg Voždovčanina Đorđa Božovića zvanog Giška sa kojim postaje veliki prijatelj. Knele se najčešće družio sa ljudima poput Radovana Lagundžina zvanog Žabac, Romea Savića zatim Mirka Tomića zvanog Bosanac a bio je vrlo blizak sa ubicom Ljube Zemunca, Goranom Vukovićem zvanim Majmun šefa Voždovačkog ganga.

Prvo ranjavanje

Pošto se aktivno družio sa Giškom, Knele se 1991. godine pridružio Srpskoj gardi i otišao na ratište u Borovo selo kraj Vukovara. Zajedno sa Giškom i Branislavom Matićem Belim bio je učesnik čuvene demonstracije koja se odigrala 9. marta. 1991. godine u Beogradu. Posle demonstracija 9. marta, postaje zvanični telohranitelj Vuka Draškovića. Iste godine pošto je Knele želeo da ima udela u poslovima oko auto-otpada dolazi u sukob sa poznatim velegradskim kockarom Zoranom Kovačevićem Kočom. Sukob ove dvojice kulminirao je kada ga je posle kraće rasprave u prepunom klubu "Tifani" mladi Knežević upucao u noge. Maja meseca 1992. godine ispred kafića "Freska" u ulici Vuka Karadžića broj 12. posle žestoke svađe i vređanja na nacionalnoj osnovi Milan Janković, momak iz Bijelog Polja, ranio je Kneleta u predelu prepona koji je ubrzo prevezen u Klinički centar. Nakon ovog ranjavanja Knele je napadnut i u jednoj automehaničarskoj radnji i samo je pukom srećom izbegao smrt. Bio je učesnik mnogih pucnjava po Beogradu, učestvovao je u obračunu ispred restorana "Poslednja šansa" i diskoteke "Luv" na Voždovcu. Nedugo zatim ispred kluba Nana na Senjaku, dve maskirane osobe, naoružane kalašnjikovima, istrčavši ispred Kneletovog poršea ispalile su više hitaca. I ovog puta Knele je imao sreću pošto se podvuko pod volan automobila, pa je prošao samo sa ogrebotinom, dok je porše bio oštećen na više mesta.

Smrt

Nedugo posle svih ovih događaja, Knežević je jedne noći u prepunom hotelu Jugoslavija, naočigled svih gostiju sa ruku jednog gosta uzeo skupocen sat i ključeve od automobila, "nisan patrol" podcenivši gosta, koga nije ni poznavao, Knežević je sav odušljevljen napustio hotel. Čovek kome je Knele konfiskovao džip zvao se Miodrag Cvetinović inače zet Radeta Ćaldovića Ćente.


dernek.ba 

Arkan živi vjećno!

Željko Ražnatović (zvan Arkan) rođen je 17. travnja 1952. u Brežicama (Slovenija). Njegov otac Veljko, pukovnik JNA, tada je bio raspoređen na dužnost u Brežice, a s njim je pošla i supruga Slavka. Željko ga oca upamtio kao diktatora, koji se prema njemu i trima starijim sestrama ponašao bahato ("Kao vojni starješina prema potčinjenima."). I oženio se tipično vojnički, kad je kao osloboditelj ušao u Prištinu. Na prvi pogled mu se dopala Slavka (podrijetlom iz ugledne obitelji Josifović) dok je na nekom trgu držala vatreni govor. Odmah je poslao ophodnju da je uhiti. Kada su Slavku doveli pred Veljka Ražnjatovića, ponudio joj je bez puno objašnjenja brak. Veljko se u vojnoj karijeri uspeo do čina pukovnika i mjesta političkog komesara zrakoplovstva, ali je sa jedva trideset godina izbačen iz vojske. Razlog je bio taj što se pobunio protiv nove uredbe da piloti, uglavnom preuzeti iz eskadrile Nezavisne Države Hrvatske mogu letjeti i sami, a ne isključivo u pratnji člana komunističke stranke, koji im je držao pištolj uperen u potiljak. Nije mogao povjerovati, da je osobnoTito takvo što zapovijedio. Potom je, kratko, bio ministar za promet i veze, tek toliko da bi mogao biti poslan u mirovinu.
Prve je batine Željko dobio baš zbog Tita. Poslije ručka lomili su jadac i poslije toga Željko je otišao kupiti novine. Kad se vratio još s vrata povikao je: "Tata, umro je drug Tito!". Veljko je skočio kao oparen, istrgnuo novine iz ruku, što mu je Željko komentirao: "Jadac!" Prvi Arkanov nadimak, u djetinstvu, bio je Hibrid. Nadimak po kojim će ostati upamćen uzeo je po čarobnjaku iz omiljenog stripa kojeg je čitao u djetinstvu. Arkanovi roditelji razveli su se i stoga je on jedno vrijeme živio s majkom i sestrom. Još kao osnovac iskazao je svoju sklonost zločinu - sredovječnoj prolaznici oteo je torbicu u Tašmajdanskom parku. Od kuće je prvi put pobjegao u devetoj godini. Sjeo je na vlak i otišao u Dubrovnik. U Internacionalnom omladinskom kampu ostao je mjesec i pol, sve dok mu nije palo na pamet da sestri pošalje razglednicu. Otac je odmah došao po njega i bez mnogo uvjeravanja vratio ga u Beograd.
U Beogradu je džepario po ulici i obijao trafike, pa ga je otac, nadajući se kako će sin doći pameti, poslao da osmi razred završi u Domu za maloljetne prijestupnike u Novom Sadu. Govorio je tada kako bi želio postati pilot, ali su ga upisali u Pomorsku školu u Kotoru. Ali on se kao slijepi putnik ukrcao se na neki brod i stigao u Trst. Otac je ponovo bio prisiljen juriti za sinom. Nije mnogo vrijedilo što ga je često tukao ili što ga je držao za noge s glavom prema zemlji kroz prozor nebodera. S četvoricom vršnjaka, taksijem je išao s kraja na kraj socijalističke Jugoslavije i usavršio obijanje blagajni, krađu nakita i umjetničkih slika, koje je kasnije prodavao na tržnici. Često su ga viđali kako se šepuri na ulici s ćupom punim zlata. Konačno, njegova grupa je na djelu uhvaćena u Zagrebu. Tri godine maloljetničkog zatvora u Valjevu i šest mjeseci u Požarevcu, nije ni shvaćao kao kaznu, već kao prijeko potrebne škole za kriminalne radnje koje će raditi u budućnosti. Iz Jugoslavije je otišao 1972. i nije se vraćao punih devet godina. U Londonu upoznao nekog Talijana, sina siromašnih gastarbajtera sa Sicilije, i to kriminalno prijateljstvo će, pored ratnih zločina koje će počiniti u Hrvatskoj te BiH, obilježiti njegov život.
Veliko je pitanje da li je stvarno preko granice ilegalno prešao skriven među točkovima šlepera-hladnjače ili je još u zatvoru obučen za specijalne zadatke “za državu” i životarenje od pljačke banaka. Novine su pisale da je, zapravo, Veljko Ražnatović zamolio svog prijatelja iz mladosti, Staneta Dolanca, da policija njegovog sina izvede na pravi put i od njega napravi korisnog građanina. To se pomalo kosi s pričom da ga se otac odrekao, iako je prihvatio uzeti aparat za dijalizu koji mu je Željko kupio od prvih kriminalnih prihoda. Oko toga je između njih došlo do žestoke svađe i međusobnih optužbi tko je više osramotio obitelj Ražnatović. U toj je svađi Željko počupao sve cjevčice od aparata, počeo šutirati sve po kući i vikati: "Umri kao pseto, ako već hoćeš biti pošten!" U Milanu mladi Ražnatović nije priznavao čak ni Dragomira Petrovića Drneta, kralja tamošnjeg podzemlja i zeta kuma mafije iz Calabrije. Dok je Drne osuđen na doživotnu robiju, Arkan je izbjegao odgovarati za masakr u milanskom restoranu Kiko (1. veljače 1974.).
S još dvojicom kriminalaca pojavio se u restoranu s crnom ženskom čarapom preko glave, naoružani revolverom, strojnicom i sačmaricom prestrugane cijevi. Zlobno se smješkajući poručio je gostima: "Dame i gospodo, čemu uzbuđenje! Ovo je samo obična pljačka. Za poslušne nema nikakve bojazni. Zato vas najljubaznije molim da budete tako dobri i darežljivi i otkupite svoj život". Gosti su potom krenuli vaditi svoje novčanike te skidati satove i nakit. U tom trenu u restoran je ušao Paolo Tongiorgi i odmah je pogođen iz sačmarice i došlo je do oružanog sukoba. Kriminalci su pobjegli, ali su se vratili pola sata kasnije bez maski kako bi uživali u panici koju su stvorili. Međutim, netko ih je prepoznao po visini i kožnim jaknama koje su nosili i policija je odmah uhitila Arkanove pomgače Božidara Vulićevića i Aleksandra Marića.
Glavni kolovođa zločinačkog pothvata Arkan uspio je pobjeći. U nekoliko narednih mjeseci nastavio je svoju zločinačku rabotu pljačkajući banke po Švedskoj. Ispred GT banke u Göteborgu (19. travnja 1974.) kuriru je oteo 9 tisuća Kruna nakon što su Arkanovi supomagači s nekoliko snažnih udaraca drškom pištolja kurira oborili na pločnik i ušli u njegovo vozilo. Svjedoci su poslije kao jednog od trojice razbojnika prepoznali Željka Ražnatovića. On je bio i glavni vinovnik pljačke jedne druge podružnice iste banke 17. svibnja, kao i pljačke još jedne banke četiri mjeseca kasnije. Nešto kasnije (17. listopada) ušao je u jednu štokholmsku banku i naočigled osoblja i klijenata blagajnici kroz šalter pod nos proturio čeličnu cijev kolta i pokazao na torbu koju je trebala napuniti novcem. Kriminalni utržak ovog je puta iznosio 80.000 Kruna. Za nepunu godinu dana uspio je postati kriminalac za kojim se traga u Italiji, Nizozemskoj, Njemačkoj, Belgiji, Velikoj Britaniji i Švedskoj. Samo je nekoliko puta bio uhićen i osuđen, ali nijednu od tih kazni nije izdržao do kraja. Uvijek je uspio pobjeći. Naknadno je otkriveno da je bio vođa poznate pobune u milanskom zatvoru San Vittore.
Poznanstva s djevojkama uvijek je započinjao predstavljajući se kao trgovac na veliko, direktor hotela, ili diplomat. Birao je isključivo zanimanja koja su svuda podrazumijevala ugled i novac. Istovremeno bio je jezivo brutalan. Djevojku koja se hvalila da ga poznaje namamio je u svoj stan i za kaznu joj lice prislonio na usijanu plohu štednjaka. Uvijek je bio showman, pa je za vrijeme pljačke u Njemačkoj, u dobro osiguranoj banci u kojoj su kamere snimale svaki detalj, trijumfalno skinuo zaštitnu masku i nasmijao se. Jednu od potjernica Interpola pratila je njegova fotografija kna kojoj kao kip stoji nasred prostorije s uperenim revolverima, dok njegovi sudrugovi u zločinu ubirau plijen. Najupečatljiviji kriminalni poduhvat izveo je u rujnu 1979. nakon pljačke štokholmske CE-banke. Policija je uhvatila jednog sudionika (izvjesnog Talijana Carla Fabiania) koji će se poslije mnogo godina u Beogradu, pojaviti pod imenom Giovani Di Stefano, kao vlasnik jugoslavenske osobne iskaznice s nepostojećom adresom u najbližem susjedstvu Slobodana Miloševića - Tolstojevoj 31. Dok je Fabiani davao svoj iskaz pred štokholmskim prvostupanjskim sudom, u sudnicu su iznenada upali Arkan i još jedan kriminalac s uperenim pištoljima. U općoj gužvi, četvorica čuvara su ranjeni i prebijeni, a trojica kriminalaca su skočili kroz prozor i sjeli u automobil koji ih je čekao na ulici.
Jedinu nezgodu 'na radu' doživio je prilikom pljačke jedne zlatarnice u Frankfurtu (1981.), kada se nepredviđeno probudio vlasnik koga je prethodno drškom pištolja uspavao. Dok je on bezbrižno kupio zlato ovaj ga udario u glavu metalnom kasom. To je na Ražnatoviću ostavilo trajne posljedice jer više nikada nije mogao sklopiti dvije smislene rečenice. Dok je ranije osvajao sve gdje god bi se pojavio. Socijalne radnice u njega su se smrtno zaljubljivale po zatvorima i iz tih veza imao je i djecu. Nakon spomenute pljačke u Frankfurtu prebačen je u bolnicu, ali bježi iz bolnice i vraća se u Jugoslaviju. Tri godine kasnije (1983.) u Beogradu dolazi do incidenta koji na Ražnatovića baca novo svjetlo. Dva beogradska redarstvenika postavljaju Arkanu zasjedu u stanu njegove majke. Tu dolazi do oružanog sukoba u kojem Ražnatović ranjava jednog redarstvenika u stanu, a drugog sustiže na ulici i puca u njega. Tada nailazi redarstvena ophodnja koja legitimira Ražnatovića koji im pak pokazuje isprave djelatnika savezne policije. Ražnatović je uhićen, ali već dva dana kasnije i pušten iz zatvora te protiv njega nikad nikava prijava nije podignuta. Tada iz beogradskog podzemlja kreće priča da je Ražnatović "već godinama" suradnik savezne policije. Prema tim nikad potvrđenim pričama Arkanov je otac, vidjeviš da je sin krenuo životnim stranputicom, zamolio svog prijatelja Staneta Dolanca (tada ministra policije) da zaposli njegova sina. Jedan događaj naznačuje kako bi ova proča mogla biti točna. Krajem 1983. dolazi do verbalnog sukoba u liftu Ražnatovića i jednog građanina. Iz verbalnog sukoba prerasta u fizički obračun u kojem Arkan građanina udara revolverom i lomi mu ruku. Ovaj je to prijavio policiji, a policija podnosi krivičnu prijavu. Dolazi do suđenja na kojem je upitan za zanimanje na što Ražnatović kaže "radnik Saveznog SUP-a". Savezna policija to pobija, ali Ražnatović pokazuje dokument prema kojem je kredit za preuređenje kuće dobio upravo od savezne policije.
U Jugoslaviji se vjenčao s Natalijom Martinović, koja je upravo završila španjolski jezik na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Na medeni mjesec otišli su u Acapulco. Vrlo brzo vratio se u Beograd i kupio kuću na Topčiderskom brdu, pored stadiona NK Crvene zvezde, te se zaposli kao čuvar reda u diskoteci Amadeus. Govorilo se da je sve to dobio za izuzetne nacionalne zasluge trebljenja neprijatelja socijalističkog režima u inozemstvu, ali pošto imena njegovih žrtava izgleda nisu bila dovoljno zvučna. Ponekad se hvalisao da je osobno ubio bivšeg direktora INA-e Đurekovića, koji se nakon što je pobjegao iz zemlje, priključio hrvatskoj političkoj emigraciji. Ipak, najspektakularnije je bilo ono što je, navodno, namjeravao učiniti: sa susjednog krova ubiti u zatvorskom dvorištu ubojicu jugoslovenskog ambasadora u Stockholmu Miru Barešića.
Krajem 1989. upoznaje se s tadašnjim srbijanskim ministrom policije Radmilom Bogdanovićem. Postaju toliko bliski da se javno ljube i grle, a kako su obojica bili navijači NK Crvene zvezde zajedno dolaze na utakmice. U to vrijeme Arkan otvara slastičarnu, a Beogradom kruže priče kako se iza slastičarne nalazi ilegalna kockarnica. Nova prilika ukazuje mu se 1990. kada Milošević donosi odluku da organizira oružanu pobunu Srba u Hrvatskoj. U suradnji sa srbijanskom policijom Ražnatović osniva paravojnu formaciju nazvanu Srpska dobrovoljačka garda. No, prije nego će ostaviti svoj krvav trag u Hrvatskoj i susjednoj BiH Ražnatovića se uhiti hrvatska policija krajem studenog 1990. i tu će se odigrati jedna do danas nerazjašnjena epizoda u njegovu životu. Vozeći se u kasnim večernjim satima u okolici Dvora na Uni Arakanovih terenskim vozilom Arkana zaustavlja policijska ophodnja. S njim su u vozilu Dušan Carić iz Dvora na Uni te Dušan Bandić i Zoran Stevanović iz Beograda. Policija u vozilu pronalazi više pištolja i ručnih bomba kao i automate Heckler und Koch. Navodno je jedan od suputnika pokušao zapucati na policajce ali ga je Arkan spriječio i predao se vođi ophodnje Gojku Galijašu. Uhićeni su izvedeni pred istražnog suca u Sisku gdje su saslušani. Tada slučaj preuzima zagrebačko sudstvo gdje su uhićeni optuženi za pripremanje oružane pobune s ciljem rušenja ustavnog poretka Republike Hrvatske.
Krajem travnja 1991. sud izriče prvostupanjsku presudu i pušta osuđene na slobodu do pravomoćnosti presude jer su kazne bile manje od pet godina zatvora. Po Arkana tada dolazi privatni zrakoplov iz Beograda gdje je dočekan kao heroj. Nekadašnji hrvatski ministar policije Josip Boljkovac tvrdi kako je to puštanje dogovreno između Josipa Manolića i Radmila Bogdanovića te da je za Arkanovo puštanje plaćeno još milijun njemačkih maraka. Manolić to poriče. Kako bilo krvnik je pušten na slobodu i njegova paravojna postrojba se prvi puta u javnosti javlja u ljeto 1991. u osječkom prigradskom naselju Tenja. Zbog svojih zlodjela vrlo brzo ta postrojba dolazi na glas kao postrojba ubojica i lopova. Osim ubojstava postrojba se bavi i pljačkanju bogatih slavonskih sela i otpremanju opljačkanog i pokradenog put Srbije. Kralo se sve što je 'došlo pod ruku': vino, video rekorderi, bijela tehnika, televizori, nafta, drvo, željezničke tračnice... Početkom srbijanske agresije na BiH zloglasna postrojba premješta se na polazni položaj u okolici Šapca (Srbija). Tu dolazi do sukoba s lokalnim stanovništvom te ih netko prijavljuje policiji. Ophodnji koja je došla u izvid pokazan je dokument s poptisom generala Andrije Biorčevića, zapovjednika Novosadskog korpusa, u kojem stoji da je ova postrojba izvidnica tog korpusa. Postrojba ubrzo kreće u Bosnu gdje čini nove zločine (Zvornik, Bijeljina, Brčko). Uvijek djeluju na isti način - zastraše stanovništvo zločinom, protjerau nesrpsko pučanstvo, a potom kreću u pljačku te osiguravaju vlast Srpskoj demokratskoj stranci (SDS) tj. Miloševićevoj produženoj ruci. U svoj toj pljački, paležu i zločinu tzv. Arkanovci redovito pljačkaju pošte, banke, zgrade općina i policijske postaje. Po privatnim kućama kradu privatne dragocjenosti, a u javnim zgradama kradu bianco obrasce, osobne iskaznice, vozačke dozvole, oružne listove, putovnice, policijske isprave, čekovne knjižice i sl. U crnom nizu zločina nanizati će i one potpuno nepojmljive - silovanje nesrpkinja i tu u nazočnosti članovi obitelji; raspranje trbuha trudnih nesprkinja kako bi potom Arkan i sudrugovi u zločinu ubili dijete te na koncu čak i vađenje očiju zarobljenima.
Nakon pljačke i zločina u BiH Arkan i sudrugovi u zločinu vraćaju se u Hrvatskoj. Utaboruju se u Erudtu u vinariji starog dvorca. Tu će ostati do 1995. i početka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Osim u krađama i ubojstvima Ražnatović se okušao i u politici. Kao neovisni kandidat grupe građana postaje zastupnik u srbijanskoj Skupštini 1992. cijelo vrijeme trudeći se ne zamjeriti se vladajućima. U prosincu 1993. novi su izbori i Arkan osniva Stranku srpskog jedinstva (SSJ). Tijekom kampanje potporu mu pruža njegova buduća supruga Ceca Veličković praćena niskom pjevača turbo-folka. Sav trud pokazao se uzalud jer SSJ nije dobila niti jednog zastupnika u parlamentu. Vidjevši da od politike nema ništa voza se po Beogradu u terenskim vozilima s policijskim registracijskim pločicama i na kući dograđuje još dva kata. Po Beogradu kruži tada priča da je to jedna od najružnijih i najbolje čuvanih kuća u gradu. S druge strane na Kosovu otvara pekarnice, slika se s Albancima i preuzima NK Priština pod svoje okrilje te odmah klub uvodi u Prvu ligu. Eskalacijom sukoba na Kosovu Ražnatović povlači svoje invensticije i ljude dok su mu sve vrijeme puna usta srpskog Kosova. Nakon što je konačno došlo do otvorenog oružanog sukoba Albanaca i Srba na Kosovu niti on niti njegova postrojba ne sudjeluje u tom sukobu.
Tijekom tih zbivanja vjenčao se sa srbijanskom pjevačicom turbo-folka Draganom Veličković zvanom Ceca. Cijelo vjenčanje bila je velika predstava za javnost na vrhuncu koje se Ražnatović obukao u odoru vojvode. Bio je to početak njegova kraja. U ljeto 1999. jedan belgijski odvjetnik kontaktirao je tužilaštvo u Bruxellesu s navodnom Ražnatovićevom ponudu da se preda jer je protiv njega međunarodni sud u Haagu podigao optužnicu. Navodno je tražio prekid progona u zamjenu za informacije koje bi sudu bile zanimljive. Zašto do kontakta nije došlo nikada nije do kraja razjašnjeno.
Život je okončano 15. siječnja 2000. u beogradskom hotelu Interkontinental. Prema izjavama svjedoka nepoznati je počinitelj zapucao iz vatrenog oružja dok su Ražnatović i još dvojica prolazili pored recepcije išavši u pravcu izlaza. Do danas nije ostalo jasno da li je Arkanova ubojstvo bilo mafijaški obračun ili politički motivirano ubojstvo.
biografije.org